SISAČKE LEGENDE

U prvim danima rujna, kada je Mjesec u mlađaku, na Šetnici uz Kupu dogodi se Keltska noć. Na splavima pluta prikaz sisačkih legendi, a druidi i svećenice gledateljima na obali dijele čudotvorni napitak. Iz noći u svjetlost baklji i reflektora izranjaju slike, svaka vezana uz tajanstvene legende Siska, svaka sa svojom pričom i svojim junacima. Keltska noć završava slavljem. Tada, u veličanstvenom trenutku, nebo iznad neraskidivo vezanih grada i rijeke proplamti bojama i praskom.

Rapored splavi:

1. Vilinski grad
2. Čudesan keltski mač
3. Nebeski zaštitnik Kvirin
4. Zlatna kočija
5. Tuneli pod gradom
6. Ljubav Jurana i Sofije
7. Pašino blago
8. Grad brodova
9. Kupa u srcu
10. Legendarni Pedeset i sedmi

 

 

KELTSKA NOĆ

5. RUJNA 2009. GODINE

SISAČKE LEGENDE

---

VILINSKI GRAD 

U davno doba, u vrijeme prije vremena, prije povijesti, prije zapisa i prije sjećanja, ove su rijeke, doline, brda i šume pripadali vilinskim bićima, slobodnim i sretnim.

Vile su živjele u ovom kraju i bile taj kraj, ljepota je i u ono vrijeme bila veličanstvena, nesputana ogradama, zgradama, putovima i stazama.

Grmjeli su samo gromovi u divljim olujama, zavijali su samo vukovi u tamnim šumama, dim se dizao samo iz gromom zapaljenih vatri i požara, a zvuci su bili zvuci prirode.

A glazba, glazba je bila vilinska.

Tri vile, tri rijeke, tri prijateljice u vječnosti, odmjerena, dostojanstvena i mirna Sava, putnica iz dalekih brda i tamnih šuma, bistra, mlada i lijepa Kupa, mnogolika ljepotica i najmlađa, gotovo dijete, najmanja i najzaigranija, raspjevana i rasplesana Odra, ovdje su se našle, ovdje sprijateljile, ovdje u vilinskom kolu zaplesale i sklopile neraskidivi savez prijateljstva i ljubavi i započele legendu o ovom gradu.

Vrijeme i njegov protok vilinskim su bićima otvorena knjiga, prošlost, sadašnjost i budućnost u svevremenskom postojanju nisu tako značajni onima koji su uvijek tu.

Vile su znale i vidjele da dolaze ljudi, znale su da će ovdje postati grad, razgovarale o tome kako će i gdje živjeti ti čudni, užurbani, nesigurni, slabi i smrtni stanovnici ovog kraja - ljudi!

Vidjele su sve gradove i naselja koje će ljudi podizati na obalama vila-rijeka, vidjele kako će se rađati, živjeti i umirati, kako će ih nasljeđivati generacije, kako će učiti, ovladavati prirodom, prilagođavati je sebi, vidjele su i štete i koristi koje ljudi donose.

U pjesmi i plesu, u vremenu kad stvari, predjeli i pojave nisu imali imena, niti su im imena bila potrebne Kupa, Sava i Odra su znale da će ljudi svemu tražiti naziv, sve pokušati imenovati i tako posjedovati, dale su ime prostoru, kraju, pa i gradu.

Naš se grad od tih vremena zove (SSSAAAAEEEYSYYYCING!) na zaboravljenom, pijevnom vilinskom jeziku.

Svi nazivi, sva imena, Segesta, Siscia, Szissek, Zytek, Sisak samo su pokušaj prevođenja neprevodivoga, samo ljudski način da se zapravo pokaže da nismo mi ti koji su zamislili, osnovali, stvorili grad.

Prvi je put ljudsko uho čulo vile kako pjevaju grad kad je prekrasna princeza sa Sicilije, iz grada Segeste, bježeći u zagrljaju ljubavnika pred bijesom oca-kralja, preko sedam gora i sedam mora došla u zagrljaj Kupe, Save i Odre, čula vile i pomislila: „Pa one pjevaju Segesta! Ovdje mi je suđeno ostati!“

Tri ljepotice Vile, tri bezvremena bića koja su i sad ovdje i čiji smo i dalje gosti, Kupa, Sava i Odra, u igri i radosti započele su legendu o Sisku.

U davna vremena, u ovo vrijeme sad, u vrijeme koje još nismo upoznali, one ga čuvaju, one ga štite i znaju da će grad njihova imena, plod vilinske glazbe, trajati i stajati, da će ljudi u njemu živjeti i smjenjivati se generacijama...

Na obalama ovih rijeka, ove Kupe kojom i sad plove i u kojima žive naše vile, mi privremeni stanari ovoga kraja živimo i sjećamo se onih koji su tu bili prije nas, koji su stvarali naše naslijeđe, koji su nam ostavili svijet na čuvanje, a zaboravljamo, užurbani i brižni, zauzeti poslom i jurnjavom stjecanja i preživljavanja, da su naše darodavke uvijek tu, da vile-rijeke okružuju grad, da ga ljube, vole i čak na neki način vode u daljnjem protoku povijesti i vremena.

Nikad nisu prestale plesati i pjevati, nikad nisu napustile Sisak i nikad nisu dopustile da budu viđene ljudskim očima. Jer mi vile i ne možemo vidjeti ako one to ne žele, posebice ih ne možemo vidjeti očima, ali zato možemo svojom ljubavlju za grad osjetiti njihovu ljubav, u svom plesu prepoznati blijedi odraz njihova plesa i u glazbi koju stvaramo čuti glazbu vilinsku, čuti kako u samotnim šetnjama ovom obalom nama najbliža vila imenom grada doziva svoje prijateljice na beskrajni i neprekinuti susret, možemo čuti, ako slušamo srcem, kako se oduvijek zove naš grad, možemo čuti pjesmu i zvuk njegova vilinskog imena, možemo čak i sad čuti ime koje su mu dale i koje mu uvijek iznova daju vile Kupa, Sava i Odra, možemo čuti:

SSSAAAAEEEYSYYYCING! 

ČUDESAN KELTSKI MAČ 

Iz svoje prapostojbine Kelti su donijeli svoje običaje, svoje bogove, svoje poglavare, svoje vještine i svoje tajne.

Razgovoru s nadzemaljskim, sa svijetom običnom čovjeku, ratniku, stočaru, zanatliji, plemiću nedostupnom, služili su druidi. Keltski svećenici koji su čuvali najskrivenije i najsvetije predaje ovog naroda živjeli su dugo, nasljeđivali jedni od drugih generacije koje su ih već zatjecale stare ali moćne. Služili su svom narodu koji ih je poštovao i bojao ih se. Samo su oni mogli potaknuti kišu, dozvati životinje iz šume lovcima pred strijele, odagnati opasnost, zajamčiti sreću i sigurnost.

A jesu li sami bili sretni? Je li im dugovječnost bila radost ili teret? Jesu li uopće birali svoju sudbinu ili je ona birala njih?

Priča o starim svećenicima nadživjela je i njih i njihovo vrijeme, tajna njihove dugovječnosti ostala je živa. I još uvijek živi u ovom gradu.

U nesagledivoj dubini vremena jedan je čovjek našao u šumi mač, mač izrastao iz starog, mudrog drveta; ili je mač našao njega? Uglavnom, sreli su se, i postali vlasnici, čovjek-druid mača, a mač čovjeka i njegove sudbine. Mač mu je dao moć, dar i dugovječnost. Mač mu je podario ljubav i poštovanje ostalih Kelta i zagospodario vremenom u njegovu korist.

Nije čovjek, taj prvi druid Kelta Segestana, birao nasljednika moći i dugog života, mač  je to činio i tada prije Segeste, mač je to činio u Segesti, a nije izgubio svoju moć ni kad su Rimljani zagospodarili ovim krajem, ni pod svim kasnijim gospodarima i vladarima, nije je izgubio ni danas.

Stotinama godina u Sisku žive stari, mudri, uvaženi ljudi. Žive dugo i sretno, okruženi ljubavlju i poštovanjem onih koji ih okružuju. Njihovoj se riječi vjeruje, njihove se odluke slijede. A moć im daje mač keltskog druida, mač koji traje i ne gubi svoju snagu.

To je čarobno oružje koje nikad nije poslužilo nanošenju zla nikome, pa ni neprijatelju, ovdje u ovom gradu, zaštićeno drevnom magijom i odlučno nastaviti svoj put kroz vrijeme.

Jer mač ne može prepoznati nitko, on mijenja oblik ili još točnije mi, koji ga nismo dostojni nositi vidimo ga svojim očima u različitim oblicima.

Rimski su ga osvajači vidjeli, ali ga nisu prepoznali, svi koji su slijedili Rimljane vidjeli su ga, ali nisu znali što gledaju.

I danas je tu, pred našim očima i znamo da postoji, ali ne znamo ni gdje je, ni kako uistinu izgleda.

I znali su za njega stoljećima i tražili ga i mislili da su ga našli, ali nikad nisu bili ni blizu njegova traga.

Jer, čarobni mač  davnog, prvog druida ne dopušta da bude viđen, nađen i prepoznat. Nikome i nikada.

Samo ga jedan čovjek u nekoliko generacija prepozna i nađe, zapravo, recimo cijelu istinu, mač odluči, mač odabere, već je davno odabrao i zna koja je crta naslijeđa, zna kada mora prijeći iz ruke u ruku, iz života u život, iz uma u um, iz sudbine u sudbinu. Mač zna, mač razumije i mač prepoznaje.

A mi, mi ne vidimo, ne znamo, ne prepoznajemo i ne razumijemo ništa. Tražimo i ne nalazimo, jer nismo mi pronađeni.

Ipak, ovaj grad, mi njegovi stanovnici možemo vidjeti i prepoznati, ne mač, ne čak ni mjesto gdje bi mogao biti, nego činjenicu da on postoji i živi.

Svaka generacija od doseljenja Kelta u ovaj grad ima među sobom vlasnika čarobnog mača. U svakoj generaciji živio je, živi danas i živjet će u budućnosti nasljednik, baštinik.

Njegova se riječ  poštuje, njegov savjet sluša i pomaže, njegov ugled traje i mač, u obliku u kojem nam dopušta vidjeti ga, nikad nije daleko od njega.

I sada su ovdje, na obali, slušaju svoju legendu i zadovoljno se smiješe. Čovjek i mač, mudri starac i čarobno oružje. Među nama su, ali ne tražite ih, nećete ih prepoznati, samo jedan čovjek na to ima pravo, a on to pravo ne može ustupiti nikom. On ne bira svoju sudbinu, njega je odabrao čarobni mač keltskog druida. 
 

NEBESKI ZAŠTITNIK KVIRIN 

U davna vremena, u vrijeme kad je Siskom i ovim krajem carevao Rim, u vrijeme kad je svjetski imperij, a da to još nije znao išao u susret svome kraju,širilo se carstvom kršćanstvo. U bogatom i slavnom gradu, prijestolnici Panonije Sisciji, kršćansku je zajednicu vodio biskup Kvirin. Bio je pravi pastir svoga stada, čovjek nepokolebljive vjere, mudar i plemenit. Okupljao je oko sebe u vjeri slabe, nezaštićene, nesigurne, imao uvijek i za svakoga pravu riječ utjehe i nade, pravi put ka spasenju duše. Biskup Kvirin je bio duša Siscije.

Rim tada još nije priznavao ni dopuštao kršćanstvo, pa je vjerno stado biskupa Kvirina bilo izloženo progonu.

Sam je car Dioklecijan, koji je smatrao da njemu, Rimu i rimskim bogovima, upravo od kršćana prijeti najveća opasnost, izdao je edikt o progonu i zatiranju kršćana i njihove vjere, zapovjedio je car da se sve kršćanske crkve razore, spale svete knjige, zabrane svi kršćanski skupovi, kršćane izbaci iz državni službi a svekoliko svećenstvo zatre.

Žrtvom tih progona pao je i Kvirin, koji nije htio napustiti svoje stado, koji nije prihvatio mogućnost bijega i skrivanja, pa je u Sisciji uhićen i izveden pred sud. Područni upravitelj, koji je saslušavao biskupa-mučenika, nudio mu je izlaz i spas, nudio mu je da se odrekne boga i njegova sina, nudio mu da se skloni pod okrilje rimskih službenih bogova. Bilo je dovoljno da se javno odrekne kršćanstva, prigne glavu i prinese žrtvu rimskim bogovima. Čak mu je nuđena i visoka služba u hramu boga Jupitera. Njegov je ugled i ljubav koju je narod osjećao prema njemu Rim htio iskoristiti, ugraditi u službenu vjeru, znali su da bi Kvirina slijedili mnogi, kao što su ga slijedili i poštovali i do tad.

Sve je to odbio, u svojoj čvrstoj i iskrenoj vjeri biskup Kvirin. Slavu, čast, službu Rimu, pa i sam život, koji on, koji je svoj život posvetio istinskom Bogu, nije mogao živjeti na ovaj, rimski način.

Upravitelj iz Siscije nije imao ovlasti osuditi Kvirina na smrt, pa ga je vezanog i uz oružanu pratnju poslao u Sabariju.

Na suđenju u Sabariji ponovilo se i ispitivanje i mučenje iz Siscije, Kvirin je ostao nepokolebljiv, njegova je vjera bila veća i jača od sve moći vladara svijeta.

Biskupa Kvirina Sabarijski je namjesnik osudio na smrt. Trebali su ga utopiti rimski vojnici, a narod Sabarije je morao svjedočiti tom smaknuću.

4. lipnja po našem kalendaru, biskup Kvirin je izveden na most nad rijekom Sibaris. Oko vrata mu je bio vezan mlinski kamen, koji je biskupa trebao povući na dno rijeke. Dva su rimska vojnika, dva krvnika kršćana, bacila Kvirina preko ograde mosta.

Pred velikim mnoštvom naroda, koje su rimski vlastodršci izveli na obale rijeke promatrati smaknuće, dogodilo se čudo Svetog Kvirina. Biskup nije potonuo, nego je plutajući na rijeci propovijedao zapanjenom puku na obalama.

Kad je biskup Kvirin dovršio svoju propovijed izmolio je od Boga kraj svojih muka, potonuo je u rijeku i našao mir.

Kršćani su krijući se od rimskih vojnika, izvadili tijelo sveca iz vode i sagradili oko njegova groba crkvu. U burnim vremenima propasti Rimskog carstva mnoge su opasnosti prijetile stanovništvu, mnogi napadači opsjedali granice carstva.

Pred hunskim napadima kosti sveca su preseljene u Rim, najprije u katakombe sv. Sebastijana, a poslije sv. Marije preko Tibera.

Kršćani su štovanje sv. Kvirina biskupa očuvali kroz stoljeća, Kvirin je zaštitnik Krčke biskupije, grada Krka i Bečke metropolije.

U gradu u kojem je živio, vodio kršćane i iz kojeg je odveden u grad svoje slavne pogibije, u Sisku, 1653. godine sagrađena je drvena kapela sv. Kvirina, a 2002. izgrađena je župna crkva sv. Kvirina Biskupa.

Sveti je Kvirin danas nebeski  zaštitnik grada, dan njegove muke i čuda je Dan grada Siska! 
 

ZLATNA KOČIJA 

Bogata i moćna rimska Siscija živjela je punim životom raskoši posljednjih dana Rimskog carstva, na granici koju su bez prestanka opsjedali i uznemirivali napadi ratnika s istoka.

Stoljeća dotadašnje sigurnosti rimske vlasti u bogati su grad doveli mnoge umjetnike, ljepota je carevala ulicama, trgovima, javnim i privatnim zgradama.

Slavna je nadaleko bila Siscia, njen sklad, raskoš i ljepota. Ali carstvo je popuštalo, njegova je moć padala, njegovi se ratnici razmazili i ulijenili. Pad je bio blizu. Pad Siscije i pad Rima.

Plodnim ravnicama koje su okruživale grad, iz daleka su stigli moćni Huni. Ratnički narod iz dalekih stepa, jahači koji nisu poznavali strah, napali su Sisciju. Napali i pobijedili, osvojili zauzeli, spalili i uništili. Stanovništvo je pobijeno ili porobljeno, a Huni su zavladali gradom.

Njihov je vođa bio hrabar, vješt ratnik, a njihovi običaji i kultura nisu poznavali rimsku kulturu i ljepotu.

Ali je vojskovođa bio ipak samo čovjek, čovjek koji je vidio grad u naponu njegove ljepote i njegove spaljene ostatke. Znao je i osjećao da nije samo zarobio golem plijen nego i nepovratno uništio veliku ljepotu.

I bio je čovjek koji je kao i svi želio ostaviti trag, želio biti zapamćen i ne izgubiti se u maglama vremena.

Sjedio je ratni vođa Huna u spaljenom dvoru, u dvorani kroz čiji je srušeni krov prodiralo svjetlo i osvjetljavalo poluuništene freske na zidovima. Sav je plijen, prema običaju ratničkog naroda bio na ogromnoj gomili pred njim. On je trebao odlučiti kako će biti podijeljen. I blago i robovi koji su stajali natisnuti u dvorištu ispred zgrade.

Njegov je pogled lutao preko nagomilanog blaga i zarobljenih stanovnika Siscije do nestrpljivih Huna koji su tražili svoju nagradu.

Blještalo je njihovo oružje na suncu, ali je veći, ljudskom oku zanimljiviji i primamljiviji sjaj privukao vojskovođin pogled.

Zlato! Zlato Siscije u kojoj je bila kovnica novca i zlato njenih kipova koji su se u središtu provincije stoljećima stvarali i dovozili iz daleka svijeta.

Na vrhu hrpe stajala je zlatna nosiljka i on je, ugledavši je, opijen vinom i pobjedom ugledao svoj put u nezaborav!

«Uzmite plijen, podijelite robove, spremite žito i hranu, ali zlato ne dirajte! Od zlata će mi preživjeli majstori iskovati kočiju. Od suhoga zlata će biti moj spomen na pobjedu! Ljepši i vrjedniji od kipova i nakita od kojega će biti iskovan! Ljepši od divnog grada Siscije koji smo zauzeli! To je moja volja!»

i kovači i zlatari su se uhvatili posla, danima i noćima, bez prestanka, jer je vođa Huna bio nestrpljiv, talili i kovali plemeniti metal.

Pred očima ratnika izrasla je neprocjenjiva vrijednost i velika ljepota. Vođa Huna je dobio svoju kočiju.

Zlatna, raskošna, ukrašena draguljima rimskih matrona, spremna za ritualne vožnje ulicama grada koji je povratio svoj život.

Ali Huni nisu bili narod gradova. Ulice i zgrade su njima bile tijesne. Mir i spokoj, pa makar i poslije pobjede nije dugo tažio njihovu žeđ. Huni su kretali dalje, čekale su ih nove bitke i osvajanja, a dragocjena zlatna kočija na takvom je putu predstavljala samo teret.

Huni su otišli, a njihov je vođa odlučio zlatnu kočiju sakriti u gradu i potražiti je kad se vrati.

Gdje je skrivena kočija po koju se ratnik nikad nije vratio?

Priče govore da je u rijeci, zakopana u riječnom dnu, da je u jednom od brojnih brežuljaka oko grada, da je jedan od njih i postao brijegom kad je zemlja nasuta preko dvorane u kojoj svog vlasnika čeka dragocjeni predmet, koji su tražili mnogi.

Zlatna je kočija u Sisku, to zna svako sisačko dijete. Skrivena na nedohvatnom mjestu čeka spremna. Ako Sisku zaprijeti smrtna opasnost, ako njegova sudbina donosi nesavladivu nesreću, Zlatna će kočija osvanuti u gradu, obasjana vlastitom svjetlošću i spasiti grad, otkloniti opasnost, zaštititi svoj narod. I opet nestati u sjeni svog tajnog skrovišta. Na straži, na obrani, za Sisak! 

TUNELI POD GRADOM 

Pod našim današnjim Siskom, tu pod našim nogama nalazi se cijeli jedan grad, rimska Siscia, a pod Siscijom i svim gradovima koje su ovdje u davna vremena gradili danas nepoznati ljudi nalaze se tajni prolazi, tuneli i hodnici.

Nitko ne zna tko ih je prvi počeo graditi, ali stare priče govore kako je svaka generacija, svaka civilizacija dodavala svoje tajne prolaze. Oni prvi, najstariji, zaboravljeni su i nitko ne zna njihove skrivene ulaze i smjerove, izgubljeni su u gustim maglama vremena, ali svi znaju da su tu.

Tuneli, isprepleteni duboko ispod grada, ispod njegovih rijeka, u tami zemljine nutrine oduvijek su bili na pomoć Sisku i njegovim stanovnicima, ma tko oni u tom trenutku bili i kako se god grad u tom dijelu povijesti zvao.

Služili su u trenutcima najveće opasnosti, za bijeg, za spašavanje golog života kad je neprijatelj bio prejak i preopasan. Tajni tuneli jamčili su spas i sigurnost. Grad je bio siguran u svoje zidine i u hrabre branitelje, ali su tajni prolazi značili zadnju nadu, nadu koja nikad nije iznevjerila.

Poslužili su i slavnom knezu Ljudevitu Posavskom, koji je u ovim krajevima i ovom našem gradu živio i vladao narodom u teška vremena procvata moći i veličine franačke države..

U devetom stoljeću, ne mogavši više trpjeti nepravde i nasilja furlanskog markgrofa Kadaloha, digne se Ljudevit sa svojim  narodom na oružje. Kadaloh se poražen vratio u Furlansku, a pobjedonosni knez Ljudevit pošalje franačkom kralju Ludoviku ponudu  pod kojom će prihvatiti kraljevu vrhovnu vlast. Nažalost Ludovik odbije ovu ponudu, zatraži od Ljudevita nove teže po njega i njegov narod uvjete, a knez ljudevit Posavski, ne mogavši prihvatiti tih uvjeta podiže se na ustanak protiv moćne franačke države, želeći oko Siska u kojem je stolovao, podići, na mjestu propale avarske države, novu državu u kojoj bi on i njegov narod bili svoji na svome.

Do konačnog sloma Ljudevita Posavskog mnogo je krvi i žrtava palo, spaljena je zemlja i porobljen narod. Moćna franačka vojska, najveća sila koju je svijet tada poznavao nizala je poraze u Panoniji. I danas se u narodu priča o pobjedama protiv Franaka i Ljudevitovim ratnicima koji su „nicali iz zemlje“ i napadali zatečenog neprijatelja.

Franački su zapovjednici Ludoviku dolazili slomljeni, prestrašeni i nemoćni. Vjerovali su da je protiv njih upotrijebljena čarolija, neka velika tajna moć.

I bili su u pravu!

Ljudevit Posavski imao je u svojim redovima čuvara tajne, čovjeka koji je znao gdje su skriveni ulazi, kamo vode tuneli i gdje su njihovi nevidljivi izlazi. Vojska je prolazila potajice i mogla se uspješno suprotstaviti moćnim ratnicima sa zapada.

I nikad nisu svi stanovnici znali gdje je ulaz i na koje sve strane vode izlazi. Samo su posvećeni predavali stoljećima jedni drugima tajnu, samo su pojedinci znali kako spasiti mnoge. I uvijek je pred njima bila ona najteža odluka, kad je kucnuo konačni trenutak za bijeg i skrivanje i koga obavijestiti, koga povesti, koga spasiti. Zato su čuvari tajne morali biti posebni ljudi, pošteni i nesebični.

Kakva bi strahovita tragedija bila predati tajnu na čuvanje nekom pohlepnom sebeljupcu, nekome kome je sve manje važno od njegovih osobnih probitaka i koristi.

Nikad se nije dogodilo da čuvar tajne bude krivo odabran, ali je ta zadaća sve teža i teža, vremena se i ljudi mijenjaju, sve je više onih opsjednutih stjecanjem, koji gaze preko tuđih sudbina i života ka svojim sebičnim i niskim ciljevima. Ipak, oni koji znaju tajnu su i sada među nama.

Tajni hodnici spasa pod Siskom svoju tajnu nisu povjerili onima koji su ih kroz stoljeća pokušavali pronaći, slušajući i vjerujući legendama koje govore kako su u njima pohranjena, na tajnim mjestima, ogromna bogatstva, kako su tuneli mjesta gdje su stanovnici u bijegu ostavljali dragocjenosti koje nisu mogli ponijeti, sanjajući povratak u svoj grad. Ali mnogi se nisu vratili, mnogi su živote ostavili po svijetu kojim ih je gonila tragična sudbina.

A tuneli pod Siskom čuvaju njihove tajne i njihovo blago, kriju utočište, prolaz i spas. 

LJUBAV JURANA I SOFIJE 

Ljubav koja prkosi sili! Ljubav koja je jača od osvajačkog oružja! Ljubav koja se ne boji ničega i ne poznaje prepreke! Ljubav Jurana i Sofije u doba turskog nadiranja na Europu legendarna je ljubav koju je Ivan Kukuljević Sakcinski opjevao u svom najvažnijem djelu.

Ali ljubav Jurana i Sofije je više od inspiracije dramatika, više od literarnog predloška.

Ova se ljubav uistinu dogodila u opsjednutom Sisku, junaci su uistinu živjeli i voljeli i svoju ljubav pretočili u legendu.

Hrvatskog junaka Jurana koji je pao u tursko sužanjstvo krenula je u neprijateljski tabor osloboditi, izvući iz uza hrabra, ljubavlju nošena supruga Sofija.

Legendu o vjernosti malo je izmijenjenu zapisao pjesnik Ilirac. A bilo je, pamte sisačke zidine ovako.

Dvoje je mladih odrastalo zajedno, prijateljevalo u nemirnim vremenima i s vremenom je njihovo prijateljstvo preraslo u divnu, uzvišenu ljubavnu vezu. Ništa ih nije moglo razdvojiti, ni zli jezici, ni poželjne ponude sa svih strana.

Juran i Sofija plovili su kroz život zajedno, sretni i bezbrižni, jer im je ljubav davala sliku svijeta koju nitko drugi nije mogao vidjeti.

Ali je svijet u vrijeme žestokih turskih napada i osvajanja uistinu bio nestalan i opasan, a Juran je bio hrabar, spreman voljeti domovinu koliko i svoju Sofiju, spreman žrtvovati sebe za zaštitu i sigurnost voljene zemlje i ljubljene žene.

Zovu ratničkih truba, koje su u obranu svetinja pozivale sve za oružje sposobne muškarce niti je htio niti mogao odoljeti. I nije ga Sofija nikad zaustavljala na tom putu, jer je njena ljubav bila upućena baš takvom, hrabrom i nesebičnom Juranu, Juranu koji živi za vrijednosti veće od njegova života.

Samo je molila i strepila, samo je željno čekala svog junaka da se vrati k njoj, svojoj jedinoj ljubavi, umoran i izranjavan, ali sretan.

Jednoga dana, u doba opsade Siska Sofijin se Juran nije vratio. Stigli su desetkovani, razbijeni od višestruko nadmoćnog neprijatelja njegovi ljudi s tužnom vijeću: «Zarobljen je tvoj Juran, Sofijo! Zarobljen i vezan u turskom taboru!»

A Sofija je kroz suze i u nesreći čula najvažnije riječi nade: «Da, zarobljen! Da, vezan! Ali živ!» 

A gdje je života ima i nade. A gdje je ljubavi kava je Sofijina ima i načina.

Hrvatski vojnici nisu znali naći put do zarobljenog vojnika. Pretežak je obruč oko njega, previše turskih sabalja između Jurana i slobode.

Oružje nije imalo snage doći do junaka.

Ali ljubav jest! Našla je Sofija u sebi i snage i lukavosti da se pod krinkom uvuče u turski tabor, pun ljutih ratnika. Našla je lukavosti, ljubav joj je dade, da nadmudri iskusne ratnike, da prevari pašu i age, da ukrade svog Jurana iz okova i između stražara.

Ljubav sve pobjeđuje, a ljubav je Jurana i Sofije bila upravo takva, nepobjediva i nezaustavljiva.

I vječna!

Jer njihova ljubav, jer Juran i njegova Sofija žive u svakom ljubavnom paru grada Siska, pa i onih koji se u Sisku prvi put sretnu i zaljube. Svaki par koji sada zaljubljen šeta uz obale Kupe, koji se sada drži za ruku i ne vidi svijet nego očima zaljubljenih, jednim je svojim dijelom taj isti davni, nezaboravljeni ljubavni par.

Oduvijek je bilo i bit će zauvijek ljubavi u ovom gradu. Ona je najčvršći temelj na kojem je on sazdan.

Na stepenicama uz Kupu, na ulicama grada, u njegovim parkovima, u njegovim zgradama ljubav caruje.

Svaka je ljubav u Sisku nasljednica, baštinica ljubavi iz vremena davnih opasnosti. Svaka je ljubav u Sisku ljubav Jurana i Sofije. 

PAŠINO BLAGO 

Veliki i slavni vojnik turskog carstva Hasan paša Predojević pobijedio je u mnogim bitkama za slavu i moć svoga sultana. Vjerno je služio caru u Stambolu, osvajao zemlje, bogatstva i slavu. Do Siska i njegove utvrde nije znao za poraz, samo je slatki okus pobjede upoznao ovaj ratnik.

Opsjedao je grad i bio uvjeren da će ogromna moć turskog ratnog stroja izboriti još jednu slavnu pobjedu.

Nikad Hasan paša nije razmišljao o svojem porazu ili smrti. A ako i umre, mislio je, poginut će junački, na bojnom polju, sa sabljom u ruci i u ratnoj vrevi, umrijet će smrću junaka. I ničega se nije bojao nego sramotne, nevojničke, neborbene smrti. Samo ne bez časti, samo ne u poniženju i na bijegu!

I došao je dan, dan velike bitke, dan u kojem je kršćansko oružje kod Siska nadjačalo dotad nepobjedive, najmoćnije i strašne ratnike. Došao je 22. lipnja 1593. godine pod Siskom, došla je pobjeda koju je proslavila cijela ugrožena i zastrašena Europa.

Tu je bitku dobio u veličanstvenom sjaju posvemašnje pobjede ban Toma Bakač Erdoedy, a izgubio Hasan paša Predojević. 

Turskih je vojnika bilo višestruko više, bili su iskusni, prekaljeni ratnici, ali su kršćani kod Siska, ljudi koji su branili svoju zemlju, svoj narod i sve narode Europe, ratnici Predziđa kršćanstva učinili nemoguće, pobijedili dotad nepobjedivog osvajača i slomili zamah njegova osvajanja na europskom tlu.

A Hasan paša je poginuo onako kako se ni u najcrnjim i najtajnijim snovima nije usudio pomisliti, na bijegu, svojom razbijenom vojskom stjeran u za njega i mnoge Turke smrtonosnu Kupu. Utopio se Hasan paša, poginuo sramotno, potonuo opterećen beskorisnim oklopom i oružjem. Nije ga posjekla ruka viteza, nije ga probolo koplje ratnika, ni strijela iz neprijateljskog luka, ni zrno iz puške. O njegovoj smrti neće se pričati priče uz ognjišta, o njegovoj slavi neće se pjevati junačke pjesme.

Zlatni oklop, dragocjeno oružje i nakit, darove sultana, s mrtvoga je paše potajno skinuo njegov preživjeli pobočnik, natovario blago na pašina konja i krenuo u bijeg, preko sisačkih brda. Nije stigao daleko, već na Viktorovcu sustigla ga je potjera, prijetilo mu je zarobljavanje i pohlepnik je trebao ostati bez blaga. Sakrio je svoj plijen negdje u brdu, zakopao ga u korijen visokog drveta, sakrio tragove i pokušao bijeg bez tereta, sam na konju. Strijela iz luka vještog progonitelja prekinula je njegov bijeg i odnijela tajnu skrivenog blaga u tamu svijeta iz kojega nema povratka.

Blago je ostalo skriveno u Viktorovcu.

Od tog davnog vremena, u noći velike bitke, 22. lipnja, u ponoć, kad nema mjesečine pred usamljene šetače, lutalice bez cilja, iza starog panja iskoči patuljak, čuvar tajne blaga na Viktorovcu.

Što želi ovaj noćni stvor, što traži od namjernika?

Patuljak s Viktorovca ne traži, nego nudi, nudi samotnom šetaču ključeve tajne mnogih stoljeća.

„Slijedi me, kroz šumu, preko grmlja i između panjeva! Ne izgubi mi traga, ne zastani se odmoriti! Ne oklijevaj i ne čekaj! Ne razmišlja i ne sumnjaj! Za mnom! Za mnom! Do blaga! Do oklopa zlatnog, do rubina krvavo crvenih i oružja zlatom optočenog! Ja znam put, ja znam mjesto, ja znam i tebi ću reći, tebi pokazati! Blago mrtvog paše! Neka bude tvoje!“

Stotine su godina prošle, stotine samotnjaka susrelo patuljka, a blago je još uvijek skriveno i netaknuto.

Jer su ljudi ljudi, jer su ljudi sumnjičavi, jer se ljudi boje povjerovati u legendu i jer se boje strašne, a nepoznate cijene koju bi moćni patuljak mogao tražiti za blago.

A blago postoji, i njegov čuvar postoji i sve ga više i teže pritišće breme blaga koje čuva i želi nekome dati.

U ponoć, u noći bez mjeseca, na dan bitke pod Siskom. Iza panja će iskočiti patuljak s Viktorovca i izreći svoju ponudu. Hoće li sljedeći prolaznik biti dovoljno hrabar? 

GRAD BRODOVA 

Oduvijek je grad Sisak sudbinski vezan uz svoje rijeke. Pije njihovu vodu, lovi i jede njihovu ribu, uživa na obalama i plovi, plovi njihovim vodama povezan s cijelim svijetom.

Brod je u sisačkom grbu, brod je u svakom sisačkom srcu, brodovi su gradu radost i potreba. Svoju je najveću slavu i moć Sisak stekao i zaslužio na svojim rijekama, ploveći trgujući, prenoseći i povezujući. Grad Sisak je na rijeci prvi i najbolji, probijao je horizonte, donosio novosti i dijelio ih svojim brodovima i brodarima svima, prednjačeći i ukazujući.

Dok su ostali gradovi živjeli pokraj svojih rijeka Sisak je živio na njima, s njima i od njih. Rijeke, živa sudbina drevnog grada. Brodovi, sigurni suradnici gradskog procvata…

U nedjelju, osmoga rujna 1844. godine u Sisak je, pod zapovjedništvom svog kapetana Đure Bana, doplovio prvi hrvatski parobrod, kupljen u Beču za 54 000 forinti pod imenom Florisdorf. Prvi sisački gradonačelnik Franjo Lovrić ovako je opisao dolazak Florisdorfa: „ Ono veselje i ona radost koja je zavladala kada sa zastavami nakitjeli lepi domorodni parobrod ugledaše, ona vika, halabuka, ono trčanje, onaj neprestani i gromoviti „živio“ i duga i razasuta gomila svieta na lievoj i desnoj obali, razvite zastave, udaranje muzike sisačke i petrinjske, pucnjava topova … učinili su da je cieli grad bio jedan – urnebes.“

Na velikom je transparentu stajao natpis:

„Dobro došo brode mio – Bog da uvek sretan bio!“

Odmah sutradan je brod kršten. Uz tutnjavu mužara i glazbu taj su čin obavili, na obali trgovišta Sisak sisački svećenik Franjo Kalabar, a na obali Vojnog Siska petrinjski paroh Janjetović. Nebeskim je zaštitnikom broda imenovan sveti Ivan Krstitelj.

Prvi hrvatski parobrod kršten je imenom „Sloga“, a kum mu je bio sisački sudac Mihajlo Čačić koji je poslije krštenja priredio u Velikom Kaptolu sjajan objed.

Iz niza zdravica koje su tada izrečene novom brodu pamtimo stihove Ivana, brata Franje Lovrića:

„Dim se diže iz daleka, svaki može zreti, kak' bez konjah i vesalah, brod ko munja leti. I na ladjah i obalah, zastava se vije, Savom, Kupom, Dunom, grom topovah bije. Glasba svira, ljudstvo srne, svaki napred hiti, svaki želi pervi biti, gosta pozdraviti. Gosta kojeg domorodci vode iz daleka, na kog narod, domovina već odavno čeka…“

 „Sloga“  nikad nije nestala iz sjećanja sisačkih i hrvatskih brodara. Kupom, Savom i Dunavom i dalje ponosno plovi taj naš divni brod, dim i para njegova stroja utkani su jutarnje magle na našim rijekama, a veselje s kojim je dočekan i danas odjekuje u našim srcima i svi brodovi koji proplove ispod Starog mosta i čije posade veselo odmahuju prolaznicima koji pozdravljaju s mosta i s obala, sjećanje su, vječno sjećanje na „Slogu“ prvi hrvatski parobrod. Njegov davni zapovjednik Đuro Ban živi u svim kapetanima našeg Dunavskog Lloyda, koji i danas istim vodenim putovima viju hrvatski barjak, njegova je vrijedna i vješta posada u srcima svih lađara.

Plovi „Sloga“,  plovi prvi hrvatski parobrod, kršten u Sisku, u ovom gradu rijeka i vode, gradu hrabrih i sposobnih lađara čija je vještina poznata diljem Europe i čija je sudbina neraskidivo, preko „Sloge“ vezana s rijekama, vodom i plovidbom. Sisački su poduzetnici-vizionari prvi pribavili narodu i domovini moderan brod, učinili korak naprijed, kao i tako puno puta u našem gradu.

Na ovom je gradu obveza čuvanja i ove legende, legende o brodu koji je potonuo i nestao, a isplovio i ostao u svim drugim sisačkim brodovima. Brodu kojem su njegovi davni vlasnici dali predivno ime, parobrodu koji se zvao „Sloga“! 

KUPA U SRCU 

Kupom plovi čamac, u njemu čovjek i pas. Stari Sergej, rođen u dalekim ruskim prostranstvima, a opet pravi Siščanin i simbol Siska, legendarni lik iz sjećanja svih koji su u prošlom stoljeću odrastali uz obale Kupe, koju je Sergej strasno volio.

Vjetrovi rata donesli su u Sisak ovog samotnjaka, koji je svoju sudbinu vezao uz grad i rijeku. Sve što mi je u životu i za život trebalo Sergej je nalazio u Kupi ili na njenim obalama. Poznavao je svaki čamac na rijeci i čuvao i rijeku i čamce, sam sebi stvorio obvezu nadzora nad njima. Živio je godinama samotnički i izuzetno skromno u zgradi malog Kaptola, kod stare Hallerice, skupljao drvo koje je nosila rijeka i lovio ribu koje je u njenom zelenilu bilo u izobilju.

Ribe skrivene u vrbicima i limanima Kupe bile su skrivene nama, Sergej ih je gotovo znao po imenu, znao je kakao se kreću, kad love i kad je najbolje vrijeme da budu ulovljene.

Nikad Sergej Gubarjev, ribolovac i čovjek vode, nije naučio plivati, nikad nije posumnjao u svoj trošni čamac i svoju vještinu života s rijekom. Jedino na Kupi, u čamcu, Sergej je bio istinski živ. Jedino ga takvog i pamti ovaj grad.

U kasnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća nestao je stari Sergej, tiho, neprimjetno, kako je i živio. Iza sebe nije ostavio skoro nikakav materijalni trag, ali će zauvijek ostati slika u sjećanju. U zoru, u podne, navečer i noću, bešumno uranja veslo u Kupu da ne preplaši ribu, polako klizi uz obalu i živi s rijekom. Stari Sergej!

Iste godine kad i Sergej umro je jedan od najvećih sportaša Siska, Boris Brnad. Stari Siščani, ljubitelji sporta, gledajući današnje napore mladih sportaša, često će u razgovoru spomenuti Brnada, najbržeg Siščanina, prvaka u sprinterskim utrkama, koji je svoju karijeru započeo u nogometu, u Segesti, ali je brzo prešao na atletiku u kojoj je postizao i europske uspjehe. Zbog sportskog talenta i uspjeha premješten je iz rodnog grada, nizao uspjehe daleko od njegovih obala i ulica, ali se po prestanku atletičarske karijere vratio u Sisak, vratio opet kao sportaš, jer je još godinama bio aktivan u sportskoj ljubavi s početka karijere – nogometu. U Segesti je Brnad još neko vrijeme igrao nogometa, da bi se poslije opet posvetio atletici, kao trener u Atletskom klubu Sisak, potičući svojim nemjerljivim iskustvom i ogromnim entuzijazmom razvoj mladih sportaša grada u kojem je rođen.

Današnji stanovnici ulice Borisa Brnada i ne znaju svi čije ime njihova ulica nosi, ne znaju da je ovaj slavni Siščanin bio atletsko ime i na tablicama Europe, da je njegov ormar bio pun medalja i priznanja, da je Brnad uvijek, ma gdje ga sportska karijera odvela živio u ovom gradu, da je volio Sisak i uvijek mu se vraćao.

Šetnicom grada Siska, Šetnicom povijesnih koraka davno je, ovuda gdje danas stojimo, šetao u svojoj predivnoj mašti veliki hrvatski kipar i medaljar, Siščanin Želimir Janeš. Slavu svoju i svojeg rodnog grada pronio je akademik Janeš Europom. Inspiracija za veličanstvene minijature, za svjetove koji stanu u dlan nalazio je oblucima zelene Kupe, u antičkim izvorima rimske Siscije i nadasve u svojoj plemenitoj, umjetničkoj duši.

Veliki kipar, svjetski značajan umjetnik, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu,  nalazio je vremena poučavati najmlađe sugrađane, uvoditi ih u čudesni svijet likovnosti i otvarati im oči za ljepotu u njima i oko njih.

Vidjeti Sisak njegovim očima i očima svih slikara i kipara grada, Janešovih nasljednika, znači voljeti i živjeti ovaj grad. Šetali našom Šetnicom ili Alejom glagoljaša, šetamo u društvu umjetnika koji je puno vremena, cijeli jedan umjetnički životni vijek proživio izvan Siska, a da ipak nikad od njega nije bio daleko, da ga je uvijek, kao pravi, rođeni i doživotni stanovnik grada na Kupi, Savi i Odri, nosio u srcu i pokazivao i grad i njegovu ljepotu i njegove ljude cijelom svijetu.

I Sergejeva Kupa i Brnadovi atletski uspjesi i Janešove šetnje uz rijeku ostavile su vječni umjetnički trag i vječno traju u sjećanju Sisak, grada koji ne zaboravlja svoje legendarne stanovnike. 

LEGENDARNI PEDESET I SEDMI 

Priča o najhrabrijim stanovnicima Siska - Grada hrvatskih pobjeda, dragovoljcima Domovinskog rata počinje u ratno ljeto 1991. godine.

Hrvatska je bila napadnuta, njeno tek začeto postojanje ugroženo je oružjem, barikadama, progonom, silom kojoj se mlada zemlja morala suprotstaviti, bez obzira na nedostatak oružja, obučenih vojnika, ratne tehnike…

Samo nepokoreno hrvatsko srce, samo nevjerojatna hrabrost i odlučnost hrvatskih ljudi stajala je na braniku slobode i neovisnosti.

Govorim o vremenu kad je svijet bio ravnodušan prema sudbini male  tek rođene, nepriznate zemlje, kad joj nije omogućeno naoružati se, opremiti i osigurati.

Sisak je opet bio prvi, Sisak je opet pokazao smjer, Sisak je znao što treba činiti.

Ti legendarni ratnici, ti odlučni ljudi osnovali su prvu dragovoljačku postrojbu u napadnutoj Hrvatskoj. Rođen je 57. samostalni bataljun, rođen u srcima Siščana.

Nenaoružani su bili divni sinovi i kćeri Kupe i Siska. Bez puške u ruci, u trapericama i tenisicama, krenuli su u boj za slobodu. Nikad se u ovoj vodi nisu ogledali bolji ljudi. Evo ih, plove mirnom vodom Hrvatski vojnici, najhrabriji ratnici ovoga grada!

Bez obuke, bez opreme, bez potpore, bez odore, slavni su ratnici krenuli u najdrskiju pustolovinu, avanturu koja je završila pobjedom.

Sisak je u tim ratnim danima napadan, ranjavan, gorjela je rafinerija, ginuli su ljudi na njegovim ulicama, u srca stanovnika uvukla se tjeskoba noći u skloništima. U doba nesigurnosti i sumnje na crti obrane grada stajali su ljudi koji su vidjeli dalje, znali više i bili sigurni i bez sumnje.

Voljeti zemlju i narod toliko da im bez oklijevanja ponudiš život, da od samozatajnog, svakodnevnog, običnog čovjeka postaneš junak, ratnik, hrvatski branitelj. Taj slavni trenutak odluke prvi su u ovoj zemlji proživjeli Siščani.

57. samostalni bataljun je u ratu rastao i jačao, počeo obranu zemlje kao samo čvrstom voljom i nevjerojatnom hrabrošću naoružana šačica ljudi, a završio ga kao moćna, nikad poražena, pobjedonosna 57. brigada Hrvatske vojske, koja s ponosom nosi ime svog poginulog dozapovjednika Marijana Celjaka.

Sisak, grad u kojem su padali osvajači nije nikad zauzet, nikad se nisu rušili njegovi mostovi da se zaustavi prodor neprijatelja. Neprijatelj je zaustavljen prije, na prilazima gradu. I nikad nije prešao crtu u Komarevu, u Mošćenici, na Kupi, crtu obrane koju su držali hrvatski branitelji.

Branili smo se i obranili, a onda u veličanstvenom trenutku „Oluje“ iz Siska krenuli nezaustavljivo naprijed. Po slobodu!

Što je dalo snage tim legendarnim ljudima? Što ih je vodilo kroz ratne godine, kad se činilo da je nada daleko? Što ih je konačno, kad je veličanstvena pobjeda ostvarena vratilo u onaj stari, svakodnevni život. Što ih je odvelo oružju i što ih je vratilo strojevima, uredima, poslu i dnevnim obvezama u gradu koji su obranili, čiju su slavu proširili?

Što je to što od mirnog čovjeka učini nepobjedivog ratnika? Koja sila ponos učini jačim od oklopa, hrabrost neprobojnom za metke? Što čini zrakoplove i granate neprijatelja nemoćnim i smiješnim?

Što je učinilo Pedesetsedmicu legendarnom?

Ljubav. Ljubav za sve nas!

Za Sisak! Za Hrvatsku!